Education for Integration into Society. Postmodern Pedagogy and Educational Policy between Utopia and Dystopia

摘要

Prepoznatljivi signum novije hrvatske tradicije filozofije odgoja – od Vuk-Pavlovića preko Marinkovića do Polića – kritika je ideoloških posezanja u odgoj, njegove instrumentalizacije i svođenja na »gojidbenu manipulaciju«, a napose uloge koju u takvu djelovanju igraju pedagogija i obrazovne znanosti. Ta je kritika po svojim bitnim i nonkonformističkim obilježjima bliska praksisovskoj kritici dogmatskog marksizma i dijelom usporedna s njome. U potonjem je slučaju ujedno riječ o filozofskoj kritici društva i – naročito – društvenih znanosti, koja se razvila kroz direktno suočavanje s povijesnim iskustvom totalitarizma i autoritarnih režima 20. stoljeća. Tim slijedom, očuvanje i unaprjeđenje narečene kritičke tradicije zahtijeva teorijsko suočavanje s izazovima postmodernog i (post)demokratskog društva i politike. No, pri kritičkoj refleksiji o novijoj pedagogiji i obrazovnoj politici potrebno je također oslobađanje od strogih klasifikacijskih okvira dihotomije konzervativnog i progresivnog. O potrebi da se naglasak preusmjeri na autoritet znanja utemeljenog u nastavnim predmetima, na prijenos kulturnog i intelektualnog nasljeđa prošlosti, svjedoče autori koji se mogu svrstati s obje strane ideološke razdjelnice: Arendt, Oakeshott, Gramsci, Furedi, i drugi. Potonjima je također važno oblikovanje odgojnih ciljeva kojima se razvoj osobnosti pojedinca neće zanemariti u korist socijalizacije, integracije u društvo i raznih vidova socijalnog inženjeringa. Također, distanciranje škole od neposrednih imperativa javnosti, ekonomije i kaotičnih utjecaja postmoderne okoline, preduvjet je upravo razvitka kritičkog mišljenja, povijesnog mišljenja, kao i senzibiliziranja za stvarnu društvenu promjenu.